DUBROVAČKI DNEVNIK - 1. dio

pogled na Grad sa našeg brda

Jučer je bilo točno dva tjedna da sam život u 20ak kutija preselila iz Zagreba u Dubrovnik. O tome koliko ne volim pakiranje ne želim, dovoljna je bila agonija tjedan dana prije polaska kako se što manje nategliti, a da nam ništa ne fali 600 km dalje. Po dosadašnjim saznanjima i potrebama, misija obavljena. Ok, možda fali koji topliji komad odjeće, ali kad seliš na more tko razmišlja o zimi?!

Iako na prvu zvuči super preseliti u jedan od najljepših gradova na svijetu (po izboru mnogim svjetskih portala) ipak sam ja purgerica i kao većina Hrvata na prvu - pesimist (možda bolje potražiti pod namčor). “Sigurno je jako skupo… svi kažu da su ljudi čudni i zatvoreni/sami sebi dovoljni….ne razumijem ih pola što pričaju…daleko je za popi… prema google tražilici baš nemaju neki izbor dućana (pričamo o bojama, lakovima, stolariji, željezariji, ne o modi)… kako ću s poslom…hoće li mi biti dosadno…” i tako u nedogled. Sve se to komeša po glavi, a opet nešto me vuče da idem. I 'ko za vraga zadnji vikend pred odlazak bude tako dobar izlazak da bi se u pola sata raspakirala.

Iz sadašnje perspektive mogu reći da su svi moji strahovi bili smiješni.  Za početak, tu me ionako čekao čovjek mog života (zbog kojeg smo i završili u Dubrovniku).  Moja želja za kućom s dvorištem tako se brzo i lako ispunila da je to stvarno ravno čudu (tko je ikad tražio smještaj na duže u Dubrovniku zna o čemu pričam). Za Bajta smo odmah znali da će biti najsretniji pas na svijetu, dvorište i more su njegov raj.

Ali ono najbitnije kada dođeš u novu sredinu i čega me možda bilo najviše strah su ljudi. Svakodnevno se nađem u situaciji da me potajno sram za sve predrasude o “teškim” Dubrovčanima, jer još nisam naletila ni na jednog koji nije bio ljubazan, dapače i vrlo susretljiv. Od apsolutnog favorita, gospođe Zore (gazdarica naše kuće) sa kojom počinje svaki dan uz kavu na terasi i koju bi svaki podstanar poželio za najmodavca, do okolnih susjeda, vozača autobusa, prodavača, ugostitelja, pa do Igorovih poslovnih suradnika.
Znam da vam ovoliko pohvala zvuči malo pretjerano, ali ja sam stvarno imala svakakva očekivanja.

Kao što ste već mogli i primjetiti poanta ovog posta je bila da vam se javim nakon duljeg vremena, mahnem, pohvalim i obavijestim da je adresa radionice Kuchanica nova, ali da su sve moje dosadašnje usluge prema vama i dalje postojane.

 
Ja sad odoh raditi detalje za naš novi životni prostor, koje ću dijeliti sa vama na svojim društvenim profilima, a vi se javljate što vama srce želi ili treba.

Adio!

Stradun - turistička sezona ovdje počinje već u travnju i traje do studenog. Grad je prepun turista iz svih krajeva svijeta i najrjeđe se čuje hrvatski jezik.

Dubrovačke zidine - cijena od 100kn za šetnju po kompletnim zidinama koja traje cca 2 sata stvarno nije visoka obzirom na doživljaj.

Naš novi dom

Pogled na dvorište iz našeg dnevnog boravka

Bajt svakodnevno upoznaje nove životinje - kornjača iz dvorišta ga je totalno oduševila, a konj mu nije baš jasan