NIKA SA SAMOKARTE - KRILATA POBJEDA

Bilo je to ne tako davne 2006 godine.

Jedno vruće i nezaboravno ljeto, kada sam provela mjesec dana u gradu svjetlosti, mode, francuske revolucije, povijesti i kulture. Šetajući po muzejski arhiviranim temeljima cjelokupne povijesti sa nebom i zvijezdama uz romantičnu Sienu, širokim bulevarima ili Champs-Elyeeseom upijala sam što sam više mogla, prezasićene vizure bi skicirala, neke fotografirala,  htjela sam da zauvijek budu vječna uspomena koja će nekada kasnije postati inspiracija za neku moju interpretaciju...

Tako je došao na red i moj prvi posjet Louvru. Pažljivim koracima puzala sam kroz predimenzionirane hodnike i prostore, osvrčući se za svakim  pogledom  „usputne“ skulpture ili za slojevima boje na remek djelima ... sa nekom opuštenošću dojmove sam spremala u duboke ladice zvane „inspiracija“, a onda je odjednom sve stalo. Kako sam se približila širokom stubištu koje je odvuklo moj pogled prema „njoj“, učinilo mi se kao da su se sva svjetla pogasila, jedino je jedan reflektor bio na njenim krilima izdvajajući je iz okoline,a za mene kao da je vrijeme na trenutak stalo.

  

Svi segmenti arihitekture, sve boje i svjetla bila su putokaz prema stasitoj i ponosnoj Niki. Locirana prema dobro osmišljenoj scenografiji kako bi se intezivirala njena snaga. Kao da kipar nije dovoljno dobar posao napravio kada je odlučio naglasiti njen pokret i položaj tijela koji prkosi imaginarnoj snazi vjetra, i njena snažno raširena krila, pa čak i draperija nerealistično naglašena oslikava ljepotu njene fizinomije. Ali ako promislimo kada je stvorena, „isto tako ne tako davnih“ 200tinjak godina prije Krista, u vrijeme stilskog helenzima kada se u umjetničkom izražaju postizala ravnoteža između realizma i idealizma, razuma i osječaja, tijela i duha doživljaj je još više konfuzan i osnažen... pod kojim uvjetima, kako i kada je ona stvorena... i još uvijek tako gordo prkosi „vjetrovima“sa jednakom porukom triumfa. Njene godine su joj odnijele trubu i ruke u kojima ju je držala dok je spuštajući se sa neba nagovještala trijumf i pobjedu Roda nad sirijskim vladarom Antiohom - važna bitka u pisanju povijesti istočnog Mediterana. 

Iako je godinama narodima služila kao njihova zaštitnica i božica, ja sam u tom trenutku odlučila da i ja želim dio nje... taj trenutak sam pohranila duboko su sebi u onu istu ladicu „inspiracija“ i „onih trenutaka“ puštajući da vrijeme napravi svoje i odluči kada ću je pustiti van. 

Prošle su ne tako duge godine od te ne tako davne 2006., i mislim da je sada nastupio period u mom životu kada je ona ladica „inspiracija“ često otvorena, i kada sama sebe izazivam dal je moguće te ne tako davne osjećaje nanovo iskusiti i interpretirati.

Pred mene je stavljen možda lagan, možda malo teži izazov, kada je trebalo osvježiti jedan stari hodnik jednog starog stana koji se osvježio mladim duhom i snagom pobjede ponajviše unutarnje borbe novog stanovnika. 

U hodniku ih je zatekao stari ormar, odiše arhaičnošču, nosi svoje uspomene ali i dalje gordo zadovoljava funkcionalnost pa zasto i njemu ne obućemo novo ruho i osnažimo ga. Fronte ormara jednostavne i ravne, nimalo moderne bile su idealno „platno“ na kojem sam iscrtala Niku. Apsolutno neočekivano, sa mojom odlukom se ne bi složio ni jedan stručan dizajner interijera, pa čak mi ne bi  udobrovoljio ni jedan normalan klijent, al sva sreća radilo se o hodniku moje druge bolje Kuchanice koja mi je dopustila slobodu i dopustila da se hodnik ofarba u crnu boju, i pozadina Nike na frontama ormara postala je jednako crna, jedino je Nika ostala gorda i još dominantnija  u svojim bojama. Okrenuta prema ulaznim vratima pozdravlja gosta i stanovnika, nagovještavajući pobjedu nad svim nedaćama vanjskog svijeta, vidljiva iz svih prostorija stana kao da daje novu snagu promatraču pri svakom pogledu.

Toliko nesklada u skladu, toliko neprofesionalnog u profesionalnom, toliko snage u slabašnim zidovima pomalo nebitnog hodnika krasi jedan predivan stan i dvije duše u njemu. 

Ona moja ladica „inspiracije“ samo na kratko je pritvorena.

I ja sam presretna jer onaj isti trenutak sa dna stubišta je ponovno interpretiran na sasvim novom mjestu, puno dalje od Louvra ili otoke Samokarte gdje i nastala, u zagrečakoj uličici u zavučenom hodniku jednog stana al sa svježom snagom i novom simbolikom njenih promatrača.